GROBNIČKA LJEPOTICA U ČEKANJU BOLJIH DANA

  

Posebna priča o dva i više kotača

 

17.rujna – 38 godina AUTOMOTODROMA  GROBNIK 

 

Prelučka priča zaključena 1977, godinu poslije počela grobnička i traje li ga traje,...Sa sjetom u prošlost, sa smjelošću u budućnost....

                                                                                  

Piše:    MIROSLAV  KRPAN

 

                    Između Rijeke i Opatije, s kraja onog bivšeg , drugog svjetskog rata,  na okrugu Preluk vozile su se utrke. Preluk je ne sluteći -  postajao legenda. I kakav je bio te davne 1946. skoro se nije promijenio niti danas. Samo što se više ne voze poznate utrke motora, a sve do 1969. godine kada se održala prva od devet utrka svjetskog prvenstva na okrugu Preluk dugom 6.000 metara nastupali su i automobilisti, što više formule. S jedne strane stijene, s druge more. Na prelučku su stazu stizali svjetski asovi i zbog sigurnosti, kako svoje tako i gledatelja, kojih je bio nemali broj, ali morali su toj legendi Preluku – kazati zbogom !

   

PRELUK - NEZABORAVNA  LEGENDA

                 

27. Velika nagrada Jugoslavije, utrka svjetskog motociklističkog prvenstva vozila se 19. lipnja 1977.godine. No, sportski uspjesi ostali su po strani, pa čak i pobjeda legendarnog Talijana Maria Lege  na «Morbidelliu» ispred čak devet «Yamaha» u klasi 250 ccm i ispred drugoplasiranog Japanca Takazumi Katayame, posljednjeg rekordera Preluke (161,556 km/sat). Bio je to posljednji natjecateljski dan svjetskih motociklističkih utrka na legendarnoj Preluci. Odluka čelnika FIM-e – Svjetske motociklističke federacije – bila je neprikosnovena: na Preluci zbog (ne)sigurnosti  više se ne smije voziti. Analiza za analizom, želje, htijenja i najvažnije - entuzijazam nije napustio prve ljude motociklizma na Kvarneru. Okupljeni u Centar auto moto sporta  predvođeni agilnim Stjepanom Lakićem, pred kojim su sva vrata ovih prostora otvarana širom, krenuli su u novi i nadasve neizvjesni izazov. Novu stazu. Da, da – novu ! Jesen je protjecala u odabiru lokacije, a ing. Andrija Prager, kasniji «tata» - glavni projektant «grobničke ljepotice» putovao je Europom i spoznavao čari već poznatih staza  sa samo jednim zadatkom – projektirati na ovim prostorima najbolju stazu. Prve su misli bile usmjerene na prostor kod Rupe, no odluka je pala – na sjeveroistok Rijeke !? Zima na prijelazu 1977. u 1978. godinu dovela je na grobničku ravan , ali podno stijena – građevinare. U grobničkoj šljunčari nicala je nova kružna staza za oktanske  sportove. Izgrađena je za rekordnih – šest mjeseci. Dovoljan rok da 13. rujna u park vozača s ulazom iz smjera Podhuma primi svjetske nomade na dva kotača. Mjesec dana ranije malo je tko vjerovao u ovaj ostvareni san. Od ultimatuma «ili nova staza ili gubite svjetsko prvenstvo» proteklo je samo 15 mjeseci. Davne 1977. i 1978. !! Entuzijazam i volja prevladali su i ondašnju skromnu mehanizaciju. Uspjelo se ! Danas bi nam iskreno, trebalo 10 godina za početi, a kamo li izgraditi. To je realnost, ma koliko mi o tome šutjeli.

 

NEOČEKIVANI  SPEKTAKL PRED  100.000  LJUDI

 

Rujanski dan – nedjelja 17. Sunce prži. U bespuću ravnice s jedne i stijena s druge strane, pogledom prema Platku s treće i grobničkom Kaštelu  s četvrte, u prostranoj šljunčanoj udolini sjajila se «crna zmija» - asfaltna staza poput nekog „izolirbanda“ zalijepljenog na hrpici šećera. To je bila neka  „nova lijepa cesta“ - nova staza. Najnovija u  svijetu. Najzahtjevnija, pa čak i danas, svojom specifičnom konfiguracijom.  Duga je 4.168,75 metara, na najužem dijelu široka 10, na startnom pravcu 17 metara, a na 320. metru nadmorske visine. Na trećini okomitog  puta do – Platka ! Statistika projekta govorila je 18 zavoja, 15 pravaca, a asfalt debljine 10 cm, srećom – jer za nevjerovati izdržava „brušenje“ gumama čak i dan danas – tako već 13.880 dana !!

Za sve oktanske zanesenjake ta je  nedjelja bila više od blagdana. Uz ograde, na okolnim brežuljcima odmah nazvanim „matuljsko“ i „zagrebačko“ brdo, pored avio piste i tko zna gdje sve  ne, procjene kažu načičkalo se  80 do 100 tisuća duša. Više i od legendarnih Tatara i Turaka. Živih. Oduševljenih. Neponovljivo ! Impozantno !

Čast da proveze prvi službeni počasni krug pripala je motociklističkoj legendi,  Branku Bevandi. Na «posuđenoj» Yamahi  svojeg najvećeg rivala Marijana Kosića, slijedećih godina sudionikom brojnih GP utrka na Grobniku,  upisao se u povijest, provezao krug uzdignute ruke i oprostio od aktivnog bavljenja motociklizmom. Danas se sa sjetom prisjetimo Branka i Maria.

Bilo je fenomenalno. Prostori na kojima obitavamo to do tada nisu doživjeli. A više niti poslije

 

REKORDER  U  POSUĐENOM  KOMBINEZONU

 

Besprijekorne su bile utrke četiri klase 50, 125, 250 i 350 ccm. Pobjednici su radosno špricali „Bakarskom vodicom“. Časti su se domogli: 50 ccm - Španjolac Ricardo Tormo (Bultaco – prosjek 130,783 km/sat), 125 ccm još jedan Španjolac Angel Nieto (Minarelli, 140,395km/sat) te jedini prvi dvostruki pobjednik  Australac Greg Hansford (Kawasaki). Bio je prvim apsolutnim rekorderom Grobnika ostvarenog u klasi 350 ccm brzinom 153,110 km/sat. Nastupio je u posuđenom kombinezonu sunarodnjaka Haralda Bartola jer su „neke noćne ptičice“ svjetskim asovima dale do znanja da su ipak na – Balkanu. Ukrali su Hansfordov kombinezon (viđan kasnijih godina na ovim tada balkanskim prostorima !).

Grobnik je upisan u povijesne dokumente. Počela je jedna nova priča. Trajala je tako idila grobničkih utrka svjetskih prvenstava točno 13 godina ( čudna li broja ). Pobjednički su vijenac osvajali sami velikani Roberts, Mamola, Uncini, Spencer, Lowson, Gardner, Schwartz, Rainey, Hansford, Grossi, Mang, De Radigues, Lavado, Herweh, Pons, Cardus, Nieto, Reggiani, Lazzarini, Kneubühler, Martinez, Prein. Idila se pamti, uz brojne probleme na automotodromu koji i dan danas nema očekivane, obećavane, neminovne prateće infrastrukture. I do današnjeg rođendana.

Pogađale su Grobnik i poplave podzemnih voda ( govorili su starosjedioci graditeljima – legenda priča – voda će kad-tad navrijeti). I skoro postade poprištem „prve grobničke jedriličarske regate“. U jezercima se tih dana i – veslalo ! Pristupilo se izgradnji vodozaštitnog kanala – koji eto čuva Grobnik i danas. Ulagano je više sredstava u rušenje stijena i pod zemlju nego li se napisati može. Postoji, a ne vidi se. A što se ne vidi,…

 

Sportski entuzijasti četiri tadašnja regionalna  auto moto društva Matulji, Opatija, Rijeka i Ina okupljeni u tadašnjem Centru auto moto sporta iz kojeg je zbog statutarnih zavrzlama AMSJ nastao Auto moto klub (danas samo moto klub ) „Kvarner“ nisu posustajali. No, 17. lipnja  1990. godine vozio se posljednji „Grand Prix“ motocikala na dva kotača. Hrvatska ( tada još nazivom utrke GP Yugoslavia )  je postala nesigurna, zavladalo neko ratno doba. A to je nespojivo sa – sportom i svjetskim zbivanjima. Jednostavno su nas „otkantali“. A te 1990.  pobjednici su bili: 125 ccm Stefan Prein (Njemačka, Honda), 250 ccm Carlos Cardus (Španjolska, Honda) i novi, kasnije još dugo godina nepokorivi apsolutni  rekorder grobničke staze Amerikanac Wayne Rainey vozeći «Yamahu» u klasi 500 ccm brzinom 168,178 km/sat obišavši krug od 4.168,75 metara za samo 1:29,220 minuta. Nastupili su te godine i ovih zadnjih desetak godina povratnici na Grobnik – prikoličari, a pobjedom su slavili Švicarci Michel – Birchall (Krauser).

Po čemu pamtiti 1990. Na žalost i po teškoj ozljedi  Nijemca Rainholda Rotha. Još jedna kap više „u punoj čaši“. Već slijedeće godine nije bilo Velike nagrade (YU), već se u „našem“ terminu vozila u Španjolskoj VN Europe. Svjedoci iste bila je četveročlana sportska rukovodna ekipa našeg GP-a predvođena Igorom Eškinjom.

 

AGOSTINI,  ROSBERG  I  RIJEČKI  ZETOVI

 

Nastankom staze za motocikliste pružila se i nova prilika automobilistima. Pokrenula se organizacija i auto utrka, prvo riječka Ina, potom Matulji, Rijeka, zagrebačka Zanatlija, slovenski klubovi, Hrvatski auto i karting savez i tako redom, sve danas do nositelja ovogodišnje organizacije ASK Kastavac. Danas su automobilisti rijetki sudionici službenih natjecanja na kružnim stazama. Samo godinu po otvaranju staze na istoj su vozili i sudionici svjetskog prvenstva klase 750 ccm a u dvije utrke pobjednički šampanjac popiše  - u prvoj  Johnny Cecotto, a u drugoj Michal Frutschi.

U pauzama moto GP-a 1988. kao atrakcija ogledali su se svojevremeni svjetski prvak formule 1 (1982. ) Finac Keke Rosberg u McLaren Hondi i najtrofejniji motociklist svih vremena legendarni 15-erostruki  svjetski prvak Talijan Giacomo Agostini na motociklu „Yamaha“ . Brži je bio Rosberg. Zabilježeno 1983.  godine na GP utrci  u domaćoj povijesnoj bilježnici i četvrto mjesto klase 50 ccm jedinog našeg europskog  prvaka Zdravka Matulje – najbolje ikad plasiranog motocikliste s ovih prostora. Prošao je jedne večeri grobničkom stazom i „Tour de Europe“, vozile karting utrke na improviziranoj stazi. Kao i sve staze svijeta Grobnik je uzimao i žrtve. Prva je bio Francuz Michel Rougeri 1981. Što u javnosti što često u tajnosti, trenirali su i testirali motore i automobile, bolide, kamione,  brojni svjetski asovi. Održavani koncerti, sajmovi, prezentacije, kraće vrijeme institucionaliziran „Trening sigurne vožnje“ na posebno obilježenom poligonu. Isti taj poligon posljednjih sezona pretvara se u kratku stazu za kronometar vožnje čiji je domaćin riječki AK „RI autosport“.

Posebna priča je najstariji i najmasovniji oblik regionalnog motociklističkog natjecanja začet „Utrkom prijateljstva“ u listopadu 1992. godine i izrastao iz Alpje Adria cupa u Prvenstvo Alpe Jadran. U lipnju ove godine, zajedno sa Svjetskim prvenstvo prikoličara, održana je 70. utrka u nizu na našem Grobniku.

Pohodili su Grobnik i hrvatski Predsjednici, prvo Tuđman, a potom i Mesić. Za sada „naša“ Grobnišćica Kolinda kao predsjednica nije stigla usprkos već 3-4 posjeta općini Jelenje, samo se kao ministrica provozala u kamionu Nike Pulića. Grobničkom stazom i okolišem, kao zainteresirano, šetao se jedan od značajnih automobilističkih riječkih zetova Charles Bernard Ecclestone (  sada već bivši Bernnie naše Slavice ). I samo – šetao. Ništa od one narodne – „Di ima dima ima i …“. Drugi riječki zet Sergio Peroni dovodio je svoje kupove, a i sam vozio. Indikativno je da se ove godine ponovo nakon desetak vratio Grobniku. I. Ništa.

 

REKORDI I GUINESS

 

Tijekom stotina utrka održanih u ta grobnička tri i pol desetljeća padali su razni rekordi. Pišu se i pamte samo posljednji, najbolji. Motociklom rekord  danas drži Slovenac Marko Jerman vozeći Hondu u klasi Superbike 29.kolovoza 2010.godine u vremenu 1:28,867 minuta prosjekom 168,846 km/sat. Jerman je bio prvi motociklist koji je koju godinu ranije „skinuo“ godinama zacementirani rekord svjetskog prvaka još iz vremena grobničkog GP-a.

Na međunarodnoj automobilističkoj utrci Prvenstva Srenjeeuropske zone (CEZ-a) 3.rujna 2000.godine pao je rekord u vremenu 1:16,388 minuta uz prosjek 196,429 km/sat. Vlasnik mu je Austrijanac Josef Neuhauser u Interseria I.S.O. sa „Minardi Fordom Hard COsworthom“. Formulom 3 na grobniku je 1:23,604 minuta vozio Indonežanin Ananda Mikola u Dallari Opel.

Grobnička staza ušla je prije osam godina u Guinessovu knjigu rekorda zahvaljujući Zagrepčaninu  Damiru Kovačiću, avanturistu koji je  u vožnji motociklom na zatvorenoj stazi pistom automotodroma vozio 414 krugova u duljini 1.725,553 km u trajanju 23 sata 23 minute 3 sekunde i 760 tisućinki prosjekom 73,791 km/sat. Bilo je to na Dan Oluje 5.kolovoza na motociklu „KTM 990 Adventure“.

 

SVJETLA BUDUĆNOST U  PLANOVIMA

 

Preluk je prošlost. Bio atrakcija, ostao legenda. Oktanska prisjećanja su nakratko obnovljena brdskom auto utrkom, a desetak sezona autoslalomom, ponekad rallyem ili moto susretima. Uz legendarnu stazu Preluk niknula je i karting staza na kojoj su se obučavali mladi kartingaši u organizaciji Autokluba „RI autosport“ i Karting centra Rijeka-Preluk. Karting škola „Prelučka legenda“ iznjedrila je nove mlade asove. No, staza je sad već samo sjećanje. Srećom, škola ide dalje na nekim drugim poligonima.

 

Grobnik je sadašnjost. Već 38 godina. No, osim kontinuiteta utrka i motocikala i automobila, pa u posljednje desetak godina dolaskom svjetskih prikoličara, sam prostor automotodroma ne djeluje nimalo futuristički. Postoje planovi, projekti, vizija. Izgradnja novih objekata, rekonstrukcija cijele staze, prvenstveno novi asfalt, neminovna infrastruktura preduvjet su dobivanja, za novi početak, prvo Svjetskog prvenstva u superbiku, za što postoji i pozamašna studija opravdanosti projekta. Ne samo sportskog aspekta, već i turističkog, gospodarskog, šireg društvenog.

 

Automotodrom Grobnik doživio je tijekom gotovo četiri desetljeća svoje uspone i padove, ali se unatoč svemu održao i do danas ostao jedino mjesto u široj regiji gdje je motosport uvijek znao naći dobre organizatore brojnih domaćih i međunarodnih manifestacija. Ako se obistine najave 39.rođendan staza će dočekati obučena u novi – asfalt !

Živi bili – pa vidjeli.

 

Snimci: M.Krpan